Ustali smo rano kako bismo stigli na voz. Uz veliku zahvalnost, oprostili smo se od Cece i Miodraga. Voz je, naravno, kasnio. Baš kao i moj smisao za razum tog dana.
Kada smo ušli, prijatno sam se iznenadila koliko je voz bio uredan i klimatizovan. Onda sam se setila da narednih pet sati moram da delim sedište sa svojim sestrama i sva radost je misteriozno nestala.
Tih pet sati prošlo je uz njihove neprekidne kikote, milion rundi igre „Slovo na slovo“, rasprave oko toga da li je neka reč dozvoljena … Iskreno, mislim da bi nakon tog putovanja i kondukter zaslužio medalju za strpljenje.
Najgori deo dana tek je usledio – vući sav naš prtljag kroz autobuse i stanice po letnjoj vrućini. U tom trenutku koferi su imali više energije od mene, a ranac je iz nekog razloga svakim korakom postajao sve teži. Bila sam ubeđena da smo spakovali pola Srbije.
Ali, kao i svako dobro putovanje, i ovo je imalo svoj kraj.
Kada se sve završilo, jedino što sam želela bilo je da se dobro istuširam, naspavam i nekoliko dana ne nosim ništa teže od kašike. Mislim da sam to pošteno zaslužila.