Mišljenja sam da je dobro poželeti povremeno pobeći od svog života, ali na kratko, jako kratko, jer bežanje nam ne donosi ni nova iskustva ni nova saznanja, ni suočavanja, ni promene.
Jedan od meni najboljih načina da doživimo i iskusimo život su svakako zajednička, porodična putovanja. Tu se zaista kriju životne lekcije.
Kada putujemo, mi smo posmatrači, svakodnevno se suočavamo sa vlastitim ograničenjima i predrasudama, tražimo načina da sebe oplemenimo, dodamo dubinu i šire shvatanje svega što nas okružuje.
Pored mnogobrojnih, višegodišnjih putovanja, aktivnosti i boravka u prirodi, naši veliki porodični poduhvati su svakako bili zajedničko, porodično bicikliranje do Švajcarske 2022. i Švedske 2024. godine.
Ovaj put smo hteli da se oprobamo u novoj aktivnosti, pešačenju i pokretnom kampu i to višednevnom.
Takođe, želeli smo da doživimo prirodu jednog specifičnog kraja u Srbiji i upoznamo ljude, njihov život, kao i njihovu religiju, kulturu i običaje.
Ovaj vid pešačenja i pokretnog kampa podrazumevao je da sve neophodne stvari nosimo sa sobom svakodnevno.
Nas petoro je u rančeve za takav vid putovanja spakovalo kako ličnu tako i kolektivnu opremu za minimum 7 dana boravka u prirodi na Pešteru.
Pored dobrih rančeva, bile su nam potrebne kvalitetne i udobne cipele.
Za svu tu opremu se, kao i uvek pobrinuo, najiskusniji od nas, Dragan. Godinama unazad prikupljamo kvalitetnu opremu za boravak u prirodi. Naravno, i ovaj put, kao i svaki prethodni nismo imali sve od opreme što bismo voleli, ali to nas svakako nije sprečilo da se upustimo u još jedno putovanje sa naše tri ćerke… jer kako kaže Dragan, moj suprug: „Kada bih čekao da imam sve ono što želim, nikada ne bih uradio sve ono što sam do sada uradio.“
I u to sam se zaista već mnogo puta uverila. Ne možemo čekati niti stvoriti idealne uslove da bismo nešto započeli.
Zato što do sada nismo doživeli takvo porodično iskustvo, iako smo kao opciju imali na umu i bicikliranje po istočnoj Srbiji, ali smo odustali od iste, jer smo hteli da izbegnemo turiste i gužvu u ovom periodu godine.
Što se tiče opreme i pakovanja, Dragan je taj koji je poneo oko 90% kolektivne opreme, uključujući šator i dve podloge, za vani i unutar šatora, posude za kuvanje, solarni tuš, šatorsko krilo, veliku vreću za spavanje za nas dvoje, filter za vodu, posudu za pranje veša, šipke za improvizaciju tuš kabine i za pravljenje hlada, baterije i još par stvari, kao i nešto od hrane i dve boce vode. Težina njegovog ranca je svakodnevno varirala, jer je nekada pakovao stvari iz ćerkinih ranaca kako bi im olakšao malo i kretala se od 30 kg pa naviše.
U mom rancu su bile lične stvari od najmlađe ćerke, Iskre, kao i moje, i naravno njena vreća za spavanje, dva podmetača. Apoteka i set za prvu pomoć, sredstva za higijenu poput sapuna, papirnih i vlažnih maramica, dokumenta, zatim začini i ulje za kuvanje hrane, kafa, čajevi, supe su bili deo kolektivne opreme koju sam nosila.
Set za prvu pomoć smo svi imali u rančevima, čak i najmlađa Iskra( 6 godina).
Teodora (13 godina) i Sofija (11 i po godina) su u svojim rančevima nosile svoju odeću, vreće za spavanje, podmetače, obuću i sredstva za ličnu higijenu, kabanice i po nešto od hrane. Težina njihovih ranaca nije bila ispod 10 kg, ali nije prelazila ni 15 kg sa vodom, koju smo morali da imamo uvek uz sebe jer smo dobar deo puta pešačili van naseljenih mesta i nismo smeli da se oslonimo na eventualnu mogućnost slučajnog pronalaska izvora sa pijaćom vodom. Mada smo se uverili da je Pešter zaista bogat pijaćom vodom.
Pokušaću da odgovorim iz mog ugla zbog čega mi je taj tzv. srpski Sibir bio interesantan za ovakav vid putovanja.
Nama nije prvi put da obilazimo Pešter, ali nam je svakako bio prvi put da smo ga u jednom delu dosta dobro upoznali i prepešačili. Dragan je već nekoliko puta bio na Pešteru.
Pre 10-ak godina smo sa našom firmom Iskon mode snimili predivan film o tome kako se gaje ovce, kako se šišaju, kako se ta vuna dobija od njih, kako se prede, zatim kako se uvodi u proces tkanja na ručnom razboju i kako se pravi tkanina do finalnog proizvoda, odevnog predmeta.
Tada smo upoznali porodicu Cucak, iz Raždaginje, koja nam je pomogla da snimimo neophodne delove za ISKON mode film na Pešteru. Oni se bave uzgojem stoke i u određenom delu godine rade i žive u tzv. katunima ili kako ih oni zovu stanovima.
Pešter kao visoravan je za mene i supruga jedan predeo izuzetnih odlika i zaista smo hteli da ga bolje upoznamo i doživimo. Nije ni ravan ni previše brdovit da bi bio prezahtevan za pešačenje. Svakako smo uzimali u obzir da je sa nama najmlađa ćerka koja do sada nije imala takvo iskustvo.
I na kraju, možda, i najvažnije, bar za mene, upoznali smo narod islamske veroispovesti, kao i nešto od njihove kulture i tradicije. Videli smo veliki broj džamija. Naše ćerke nisu imale priliku do sada da vide takvu vrstu verskog objekta.
Do ovog putovanja, jedina džamija koju sam najbliže uspela da vidim sa ulice jeste Bajrakli džamija u Beogradu i svaki put kada bih prošla pored nje zurila bih da što više pogledom dobacim do svakog njenog kutka.
Ne mogu, a da ne spomenem dešavanja u svetu, poput rata i genocida u Gazi. Znam da mi kao porodica, niti ko od nas kao pojedinac, možemo učiniti nešto da rat prestane. Ono što možemo jeste da upoznamo muslimanski narod i da pišemo o njima jer smo na putovanjima naučili da je dobrota univerzalna i da je čovek čovek, ma koje god vere ili nacionalnosti bio.
Za rutu na putovanju se takođe pobrinuo Dragan, kao stari i iskusni izviđač.
Takođe, uspeo je da se na društvenim mrežama poveže sa ljudima iz Sandžaka, a i naravno, uz pomoć velikog broja poznanika i prijatelja izviđača, stupio je u kontakt i sa izviđačima iz Novog Pazara.
Pešačenje Pešterom je trajalo 8 dana. Prepešačili smo 130 km. Krenuli smo od vidikovca Molitva na Uvcu i završili u Novom Pazaru.
Prosečna dnevna kilometraža je bila oko 17 km. Svakog dana pešačenja smo približno isto vreme odmarali i hodali.
Na samoj pešterskoj visoravni smo doživeli i toplo i hladno vreme. Upoznali smo predivne ljude, doživeli, kada nas spaze na putu, da nas sa praga kuće zovu da se odmorimo kod njih i popijemo kafu.
Probali prvi put gurabije, smrzli se jedne noći u šatoru, pobedili neke od strahova, doživeli „nafaku“, bili musafiri(gosti, putnici namernici), jeli sudžuk i peštersku pršutu, slušali hodže kako pevaju, gledali klanjanje Alahu, slušali kako na persijskom jeziku devetogodišnji dečak čita iz Kur‘ ana, uživali u prelepom zvezdanom nebu iznad visoravni i proveli lepe, zajedničke trenutke.
Veći deo puta je bio van dometa mobilnih operatera, osim za Dragana, tako da smo imali i lepu pauzu i distancu od društvenih mreža i interneta.
U prirodi generalno imamo manju potrebu za društvenim mrežama i telefonima.
Priroda je pravi lek; za dušu, za telo, za um.